Osjećate se loše, a ne znate što vam je? Gledate i slušate vijesti, ali čini vam se da neki detalji iz stvarnosti prolaze nezabilježeni? Ako je tako, poslušajte novi album Tram 11 “Jedan & jedan” i mnoge će vam stvari biti jasnije. Nakon 22 godine povratničkim albumom General Woo i Target uzeli su sprej u ruke i kao da su vas poprskali u oči. S brutalno detaljnim i realističnim tekstovima snimili su kroniku sadašnjosti, onoga što se događa među ljudima po kvartovima, onoga o čemu se priča i što se radi “ispod stola”, od uhićenja, uhljeba, sukoba starog i novog, iseljavanja, nezakonitog bogaćenja, klupskih provoda do bakljada po stadionima kad murija “sigurno dolazi”.
Promatraju i opisuju situaciju oko nas, koja je luđa od bilo kojeg reality showa
Novi album “Jedan & jedan” (Menart) Tram 11 objavio je 22 godine nakon posljednjeg i pokazuje da 1 i 1 ponekad čine 3, što je osnovna prednost i ona neuhvatljiva dimenzija svake uzbudljive glazbe. Ta zagrebačka “jedanaestica” s gostima (Nered i Stoka, Pendrek, Suicidal, Adnan i Marchello) i kvartetom producenata (Koolade, Sett, Brkah i Kickass) u pjesmama i govornim dijelovima uspijeva oporu svakidašnjicu protumačiti i dešifrirati na tragu uvjerljive realpolitičke umjetnosti.
Hip hop je ostao posljednji ventil za isporuku bunta, a pjesme s “Jedan & jedan” pokazuju da se tu više ne radi o mladenačkom idealizmu otprije 25 godina, nego o promatranju i opisivanju situacije oko nas koja je luđa od bilo kojeg reality showa. Dečki iz Tram 11 su, vidi vraga, desnog usmjerenja, militantni i borbeni poput američkih repera, s kojima se ne morate složiti, ali ova je ploča bolji manifest razjarene “desnice” nego svi Mostovi i Domovinski pokreti zajedno. Drugim riječima, radi se o vrhunski uobličenom albumu koji prije svega, rekla bi Milka Babović, prolazi na “umjetničkom dojmu”.
Kao da gledate film “Don’t Look Up”, ali ne satiru, nego zaozbiljno, od početka s uvodom operaterke “dobro došli na vruću liniju Tram 11”, album “Jedan & jedan” kreće s objašnjavanjem situacije. “Druga su vremena, al’ je glupost uvijek ista” te nastavlja “raseljeni svijetom sretniji su sto posto, ne odlaze glasači, već oni što znaju pos’o”.
Tram 11 glazbeno su uklopili provokativne teme u sjajan niz pjesama i recitacija, sve do brutalne “priče” i sukoba protagonista “old school” i nove reperske reprezentacije kojem se moraju dodati “tri točkice”, jer ovi nisu ni politički korektni ni pristojni;
”Nisam ti ja tata, ne glumi mi brata, ja sam braniteljski portal ti si k**** s faktografa
Uzmi tim iz Gonga, našminkan si kao neki gej s Eurosonga
Loša ti je droga, makni se sa svoga, izgledaš jadno kao leftarski prosvjed Gonga
Mi smo stara škola, p**** hodaju na štakama, je** ti Fejs mater, ovdje blokiramo šakama”.
Slušajući “Jedan & jedan” “vrte” vam se slike a da nitko nije uzeo kist u ruke. “Pričamo o…” i “Fali vam (malo gangsta)” dokumentaristički, gotovo dnevnički nabrajaju znakove vremena i onoga o čemu se priča po kvartovima (“pričaj malo tiše”) i što ljudima zapravo nedostaje (“fali vam malo mozga u glavi, fali vam oko da pronađeš put pravi, fali vam zlatni ključić u bravi”), dok se “Uhićen” bavi svakodnevnim spektaklima odvođenja osumnjičenih (“ne mogu se sjetiti u kojoj je susjed stranci, ali znam da je na vlasti i direktor u banci”), koja opet pokazuje smisao za dokumentarističke detalje kojih su puni tekstovi na “Jedan & jedan”.
”Care ne budi lud, sad si stao na rub”, čuje se u brutalnoj “PŠK” pred kraj albuma, naravno, kratici za “Puši k****”.
Direktni, ali poetski artikulirani složili su jedan od albuma godine već na njezinu početku
Odavno smo na rubu, ovi su to samo pojasnili, nema tu političke korektnosti, nadrapala je i “ćirilica na Ilici”, fašisti i komunisti na odstrelnoj su listi isti, a “tobožnji pacifisti u biti su antikristi”. Ponavljam, ne morate se slagati s njima, ali nemoguće im je odreći uvjerljivost. “Balaševići, nema vam države ni na igrici, PŠK za ćirilicu na Ilici”, njihov je podtekst za “povlačenje” svih nezadovoljnika s desnice, spominju se i Plenki i Njonjo i Manolić, čudno, ali ne i Pupovac.
Militantni poput afroameričkih repera, brutalni, prosti i direktni, politički nekorektni, ali poetski artikulirani, složili su jedan od albuma godine već na njezinu početku. No ova “desnica” barem ima artističke sposobnosti i poput TV serije “Nasljeđe” dovela je međuljudske odnose na razinu karikature, što i jest današnja stvarnost, sviđalo se to vama ili ne.
Umjetnička sloboda izražavanja je važnija od mojih i tvojih osjećaja -Oliver F.