Točno na petu obljetnicu odlaska legendarnog Krunoslava Kiće Slabinca, Gospodin Glas je, u znak sjećanja na svojeg dragog kolegu, prijatelja i uzora, odlučio objaviti obradu njegove pjesme „Nije nam bilo suđeno“.

Glazbeni vremeplov odvodi nas u 1987. godinu kada je prije točno 38 godina, u mjesecu studenom, skladba „Nije nam bilo suđeno“, s glazbom i u interpretaciji Krunoslava Slabinca te tekstom Maje Perfiljeve, proglašena pobjedničkom pjesmom 33. Zagrebfesta. 

„Smatram da sam ove godine napravio pjesmu u koju sam vjerovao. Stojim iza svoje glazbe i iza teksta Maje Perfiljeve; smatram da sam učinio moderan pristup pjesmi i načinom interpretacije, a želio sam da ona ima takav karakter da zadovolji širok ukus publike. Jer, to mi je uvijek najvažnije!“, izjavio je tada Kićo Slabinac koji se treću godinu zaredom našao na pobjedničkom postolju Zagrebačkog festivala. Činjenica da je dobio izrazitu većinu glasova publike u festivalskoj dvorani mnogo je govorila tada, a možda još više govori danas.

Šestogodišnji Željko Houdek, u čijoj se obitelji oduvijek slušao Kićo, te davne 1987. nije ni slutio da će 38 godina kasnije objaviti obradu ove sjajne pjesme kojom želi obnoviti njen vječan sjaj, podsjetiti na glazbeno nasljeđe velikog Kiće i udahnuti joj novi život za generacije koje tek dolaze.

Danas, točno na petu obljetnicu odlaska legende u vječnu dimenziju, u vremenu kada se prečesto čini da je u glazbenoj industriji baš sve važnije od glazbe, teksta i interpretacije, Gospodin Glas odlučio je svojim glazbenim čitanjem ovog evergrina odati počast kako interpretatoru i skladatelju, tako i autorici čarobnih stihova, i to potpuno neočekivano – u formi dueta sa svojom velikom obožavateljicom Erikom!

„Ideja da obradim ovu svevremensku pjesmu postoji već nekoliko godina, otkako nas je naš Kićo fizički napustio, no nije nas, i nikada nas ne smije, napustiti njegov glazbeni opus, njegov šarm, duh i nenadmašna duhovitost. Bio sam te sreće da mi je Kićo bio istinski prijatelj i pravi kolega; u mnogočemu smo pronalazili poveznice, dijelili smo iste životne vrijednosti, a najponosniji sam bio kada sam onako 'sa strane' znao više puta čuti da Kićo o meni priča kao svom jedinom mogućem pjevačkom nasljedniku. To je najveći mogući kompliment kada dolazi od takve pjevačine, od neponovljivog vokala, istinskog umjetnika i zabavljača u pravom smislu te riječi; čovjeka čijoj se karijeri samo možemo nakloniti i od njega, kroz njegova djela neprolazne ljepote i kvalitete, učiti čak i kada fizički više nije s nama.“, emotivan je Jacques prisjećajući se svog kolege te u nastavku nadodaje kako je došlo do ideje o potpuno neočekivanu duetu.

„Ovu sam pjesmu oduvijek doživljavao duetom. Žao mi je što Kiću nikada nisam pitao zašto je napravio soloverziju, ali pretpostavljam da u tome trenutku možda nije čuo pravi glas za mogući duet pa se odlučio da je snimi sam. Zasigurno nije pogriješio što dokazuju rezultati, a i činjenica da pjesma živi i toliko godina nakon što je snimljena. No, ja sam je čuo kao duet i počeo razmišljati s kojom bih je kolegicom mogao snimiti. Kićo je bio Esseker, autentičan Osječanin, ponosan na svoje podrijetlo, svoj kraj, običaje i ljude. Kako sam u svom djelovanju često i mentor mladim talentima, do mene je došla mlada Erika, Osječanka, koja, uz to što je ogroman glazbeni talent, od početka prati moju karijeru, često mi se javlja s dojmovima o mojim novim pjesmama, snima covere, i meni se upali kliker – to je to, snimit ću duet s Erikom, Kićinom Essekerkom, odmah sam čuo njen glas, njenu boju, da savršeno odgovaraju karakteru ove pjesme i odlučio sam je iznenaditi ovom suradnjom koja će, siguran sam, njoj uvelike pomoći da je šira javnost upozna i da predstavi svoj veliki pjevački talent.“ 

Jacques i njegov tim odlučili su Eriki prirediti pravo iznenađenje koje nije očekivala ni u najluđim snovima. Njen glazbeni uzor Jacques pozvao ju je u Zagreb da mu snimi prateće vokale na novoj pjesmi, što je za nju već predstavljalo veliku čast i uzbuđenje.

„Jacquesov rad pratim otkad znam za sebe. Za mene je on najbolji muški vokal na ovim prostorima i zaista sam njegova velika obožavateljica. Kada me pozvao da mu snimim prateće vokale, nisam znala kud bih sa sobom od sreće, ponosa i uzbuđenja. Marljivo sam se pripremala, stigla u Zagreb na snimanje, a kad ono – još veći šok – Jacques mi je usred snimanja rekao da on ovu pjesmu čuje kao duet i da je ovo sada naša pjesma, naš duet! Uopće ne znam kako bih riječima opisala svoje oduševljenje i mislim da ni sada još nisam svjesna što mi se događa. Zahvalna sam mu do kraja života; ovo je takva čast i takav vjetar u leđa, prilika koja se ne propušta i svaka mu čast što nije proračunato ušao u neku novu suradnju, s nekom velikom zvijezdom, već je priliku odlučio dati meni, mladoj osobi na samome početku; zaista plemenito, nesebično, kolegijalno i veliko od njega! Hvala, Jacques!“, izjavila je mlada Erika Crnković oduševljeno nakon razotkrivanja iznenađenja koje joj je priredio tim „Jacques“, a da to nije sve, Erika je saznala uskoro jer se istoga dana snimio i videospot za ovaj duet koji je, parafrazirajući naslov pjesme, očito bio suđen za Jacquesa i Eriku, a legendarni Kićo, među zvijezdama, zasigurno je ponosan na ovo dvoje umjetnika i sretan što će njegova pjesma i dalje živjeti i obogaćivati živote glazbenih sladokusaca.